"Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za decu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom događaju.
Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
"Ukoliko nije ometana spoljnim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.
Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga deca. Nije u stanju razumeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci.
Gde je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"
Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio:
"Verujem da se, kada telesno i mentalno invalidno dete, poput mog Siniše, dođe na svet,
prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dete."
Potom je nastavio priču.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dečaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali fudbal.
Siniša je upitao oca:
"Šta misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"
Sinišin otac je znao da većina dečaka ne bi želela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osećaj pripadnosti i samopouzdanja, uverenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dečaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dečak se u neverici okrenuo prema igralištu i rekao:
"Znate šta, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju levog beka."
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osećajem rastuće topline u grudima.
Dečaci su mogli jasno videti i osetiti sreću ovog čoveka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao levu stranu terena.
Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju
jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !
Sada, s jednim golom u minusu, smešila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dečaci su se dogovarali ko će ga izvesti..
Neko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?
Na opšte iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati,
a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svesno rizikuje poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično rešena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i šutni je u mrežu !!!"
Nikada pre u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspeo je, jedva, stići do nje pre nego je završila u gol-autu.
Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.
Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!
Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:
'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi saigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac,
dok su mu suze kotrljale niz lice, ".... dečaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svet."
Siniša nije preživeo do sledećeg leta.
Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, a je zbog toga njegov otac bio presretan pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!"
Često nismo svesni koliko malo je potrebno da bismo bili srećni, a još manje da bismo nekog učinili srećnim...
26/12/2011, 15:55
Jako malo treba za nečiju sreću...a često je tako teško baš to uraditi.
26/12/2011, 16:16
baddancere.....
moja majka je radila sa decom obolelom od Daunovog sindroma, dečje paralize i... tačno znam o čemu govoriš u ovoj tako tužnoj priči!
26/12/2011, 17:00
Topla priča, ljudska i humana. Ono što je za zdrave normalno, što rade rutinski i ne primećuju, za bolesne je veliko.
Podsetio si me na odlomak iz romana "Nebo ne zna za miljenike":
"Ja znam da umirem, pomisli ona, osećajući kako svetlost uličnih svetiljki klizi preko njenog lica. Ja znam to bolje od tebe, i to je sve, pa zato sve ono što je za tebe samo buka, ja osećam kao bolno jecanje i krik, a ono što je za tebe svakidašnjica, kao posebnu milost i poklon."
Da, zaista je malo potrebno. :-))
26/12/2011, 17:22
Lijepa i tužna priča...
26/12/2011, 18:02
I tuzno i lepo...emocije su pomesane
26/12/2011, 20:33
:( Život umije i tužne priče da priredi. Nemam valjan komentar. Odćutaću.
pozdrav ljubo
26/12/2011, 21:25
@sanjarenja, nazalost bas tako, to malo tako cesto nedostaje..
26/12/2011, 21:33
@persefona, veliko je srce ljudi koji su spremni a i sposobni da posvete deo svog zivot deci kojoj je to najpotrebnije...
26/12/2011, 21:50
@razmisljanka, nebo zaista ne zna za miljenike, svi smo isti pred Bogom, samo medju sobom nismo, nazalost, i zato i treba ciniti, makar to malo..
26/12/2011, 21:55
@dalia
@zvezdatvoja
tesko je poverovati da nesto moze biti lepo a opet tako tuzno, ali prosto moze..
26/12/2011, 21:56
@mandrak72, ponekad je tisina sasvim dovoljna..hvala druze..
26/12/2011, 22:34
Tvoj jedan trenutak.. nečiji čitav svet.
Da mogu biti želja, šta bih vama bila ja..?
............
26/12/2011, 23:33
Radila sam par meseci sa decom sa posebnim potrebama kao voloter u dnevnom boravku dok nisu pronasli osoblje koje je strucno. Zaista, svaki trenutak, svaki osmeh i svaki radostan povik znao mi je ispuniti srce neverovatnim osecajem srece i zadovoljstva.
Baddancer, lepo je sto si podelio ovu pricu ovde, vec sam je ranije cula, ali je nije na odmet procitati s vremena na vreme.
26/12/2011, 23:50
Ljudi često nisu svesni svoje sreće,jer vide samo ono što ih čini nesrećnim.
Divim se ljudima koji se bore sa ovakvim stvarima svakog dana,sa toliko strpljenja!
Lepa,a tužna priča,kako već rekoše...Pozz.
27/12/2011, 00:00
Prelepa prica...naterala mi je suze na oci, ali mi je drago sto sam je procitala...
27/12/2011, 11:25
@blackmoonlight, jedna suza mala, od srece i tuge izmiksana..
27/12/2011, 11:27
@littlephoenix, i ja sam je procitao nekad davno, a ovih dana opet na istu naisao, nadam se da cu i ubuduce..
27/12/2011, 11:30
@3msc, neki kazu show must go on, tako je i sa zivotom, on mora dalje, a mi smo tu da ih bar malo ohrabrimo i usrecimo na njihovom putu i borbi kroz zivot...pozz
27/12/2011, 11:35
@luna71, ja i dalje citam..
27/12/2011, 15:28
Rasplakao si me, znaš!
Veliki pozdrav, plesaču!
27/12/2011, 15:46
@roksana, znam, izvini, ali ponekad je dobro pustiti i po koju suzu, iskrenu i dobronamernu...Pozz Roksi..
27/12/2011, 16:47
rasplaka me :'(
27/12/2011, 17:46
Zato, umesto da svojoj sopstvenoj pozadini ugađamo i podilazimo, treba drugima sreću da donosimo, kad god nam se pruži prilika ! (a malo li ih je ...)
Jer se za istu količinu truda drugome može doneti daleko više sreće nego sebi samom ...
Diiiivna priča ! :)
27/12/2011, 17:59
@muckos, kao sto rekoh dobro je ponekad pustiti suzu...dobrodosla
27/12/2011, 18:03
@mimche, jos samo da ljudi sve to shvate i prihvate, iako nazalost danas svako muci neku svoju muku i tesko je spreman pokloniti to malo dobrote, ali opet treba se nadati za neko sutra bolje...hvala za divan komentar...:)
27/12/2011, 21:10
Pre neki dan sam dobila priču i htela sam da je stvim ovde, ali it tehničkih razloga nisam mogla. Drago mi je da si to uradio ti. Pozdrav plesaču.
27/12/2011, 22:27
Blago srcu koje prepozna put i nacin da usreci neko drugo srce! Ono je ispunilo svoju svrhu. Dirljivo do bola koji slama i ostavlja ukus pitanja: u sta smo zagledani, i sta vidimo?
27/12/2011, 22:28
Tema o kojoj bih se raspisala do sudnjeg dana. Reci cu samo, ako budete u prilici, poklonite neki trenutak deci sa smetnjama i teskocama u razvoju i srce ce vam biti prepuno. Zasluzuju da im dajemo sanse i volimo ih i prihvatamo, cak i ako ne postanu heroji ulice. Oni su deca. Pre svega. A mala deca, na moje iznenadjenje, prihvataju drugacije, ukoliko nisu kontaminirani kod kuce. Toliko o decjoj surovosti.
Izvini zbog duzine komentara, divno je sto se neko setio, iako nije 3. decembar!
27/12/2011, 22:53
Dok pišem još uvek kroz mene prolaze trnci. Želim da kažem samo jedno: Tog dana, travnati tepih bio je pun Heroja !
Hvala što si nam preneo ovu divnu i dirljivu priču .
28/12/2011, 08:56
@biljanak, bilo mi je zadovoljstvo zemljakinjo...::) Pozz
28/12/2011, 09:00
@merkur, nazalost zagledani smo u nase probleme i muke koje nas muce, ali kao sto kazes uvek ce se naci bar jedno srce koje ce usreciti ono drugo...
28/12/2011, 09:05
@phedredelaunay, ne izvinjavaj se, slobodno pisi..i naravno hvala za komentar i razmisljanje koje se ne pojavljuje u ovoj prici, posebno za one najmanje..Pozdravljam te!
28/12/2011, 09:07
@didiland, "Tog dana, travnati tepih bio je pun Heroja !"
kratko i jasno...hvala didi..
29/12/2011, 12:17
hvala za ovu prelepu pricu o ljubavi...citam je vec ko zna koji put...
http://www.youtube.com/watch?v=UrewM9vG8KU
29/12/2011, 13:06
Problem s ovom pričom je što rasplače svaki put kad se pročita...svaki put je osećamo kao da je prvi put!
29/12/2011, 13:07
Ona ostavlja duboke tregove u sećanju
......oooO.................
.....(....)................
......)../....Oooo.........
.....(_/.....(....)........
...............)../........
..............(_/..........
...........................
......oooO.................
.....(....)................
......)../....Oooo.........
.....(_/.....(....)........
...............)../........
..............(_/..........
...........................
29/12/2011, 14:13
@luna71, hvala tebi za predivnu muziku koja govori vise od bilo koje reci...
29/12/2011, 14:15
@sanjarenja56, bas zato je takav i naziv, jer svaki put dira u srce...a tragovi...tragovi su neizbrisivi..hvala!
29/12/2011, 16:08
Ljudi misle da će uvek biti zdravi, mladi jaki, sposobni za sve. ponekad je dovoljan samo sekund i sve ode u nepovrat...
29/12/2011, 16:09
Saobraćajna nesreća... i....
29/12/2011, 17:07
Ja sam imala druga u gimnaziji koji je bio u kolicima. Majka ga je dovodila u školu, a drugovi su ga nosili na rukama iz učionice u učionicu, na različitim spratovima. Svi su se trudili da se on oseća normalno. Završio je fakultet i izvukao maksimum iz svog života.
29/12/2011, 17:48
@razmisljanka, tvoja prica je samo potvrda ove citave diskusije...koliko je malo potrebno sa nase strane da bi se oni osecali dobro i da bi postigli neki svoj maksimum u zivotu...Pozdravljam te
29/12/2011, 17:54
Pa nemoj unapred da odaješ...tu misao Dalaj Lame sam spremila za post, šmrc.
29/12/2011, 17:55
Imam prijateljicu koja je ostala bez obe noge, rodila dvoje dece, podigla ih, radila kao asistent na fakultetu...i kad god mi je teško, kažem: ako može ona, mogu i ja!
29/12/2011, 18:01
@sanjarenja, evo obrisao sam komentar za Dalaj Lamu, tako da mozete spremiti post...divim se takvoj zeni i majci kao sto je prijateljica...
29/12/2011, 18:04
@anam, nazalost kasno setimo koliko sami sebi vredimo, polazim sam od sebe, sad ispastam i zalim sto nisam pazio vise, al ni sad nije kasno..
29/12/2011, 18:13
E pa hvala ti...misao mi se učinila vrednom da je podelim sa svima.
29/12/2011, 18:21
Nema na cemu, svakako cete to najbolje uraditi..
31/12/2011, 07:36
Dirnula me je ova priča.
31/12/2011, 07:37
Čuo sam da si ti odličan plesač i da držiš plesnu školu.
31/12/2011, 07:42
To moja učiteljica pita za mene...ima volju da me uči, a nema uslova.
31/12/2011, 07:59
Uradićemo nešto po tom pitanju. Više volim ako baddancer drži školu nego ja.
31/12/2011, 09:07
Ranije su plesni postovi bili tvoja jedina specijalnost, ali počinješ da proširuješ teme svog bloga i to me raduje. Ipak, ne zaboravi ples! Imaš li neki prigodni novogodišnji?
31/12/2011, 13:56
@zlatan, retko koga ova prica nije dotakla, bar tako mislim, a sto se plesa tice ima i boljih, a do skole ima jos dosta, jer jos uvek sam posvecen takmicarskom delu.
31/12/2011, 13:58
@sanjarenja, i ja se nadam da cemo uraditi, ali otom potom, za sad vise volim da pratim :)
Ples nisam zaboravio, daleko od toga, samo bilo je vreme posvetiti se i drugim stvarima.Neki novogodisnji? Bice...
01/01/2012, 12:23
@zlatan, uciteljica je glavna, ja samo asistiram, za sada...:)
01/01/2012, 12:33
E, ako si mu i rekao, baddancer! Ako bude imao volje, naučiće!
01/01/2012, 12:58
:)
04/01/2012, 20:33
Divno i dirljivo.
Sve je moguće, ako verujemo!
05/01/2012, 20:39
@nena58, a pre svega ako zelimo...