[ Plesne priče
]
16 Decembar, 2011 17:18
Da li lepe stvari zaista kratko traju?
Činjenica je da se najbolje stvari dešavaju uvek i samo na početku, bar u mom slučaju,
i obavezno važi pravilo sve što je slatko to je i kratko.
Tako nekako je i sa tim plesom, prvi čas, muzika, dodir partnerke, ambijent, učinili su da se osećam potpuno ispunjeno i srećno, a taj osećaj nam zapravo daje snage da idemo dalje, tragajući za onim idealnim sitnicama koje smo spoznali i zbog kojih život zaista jeste lepši.
Kada se pronađete u nečemu što Vam prija težite da to nešto održite što je duže moguće, bez obzira na sve teškoće i probleme koji se u tom trenutku nameću.
Prva tri meseca plesnog života su možda i jedini period koji ću trajno pamtiti, baš kao i prvu godinu srednje škole ili prvu godinu fakulteta, kada sretnemo neka nova lica i neke nove ljude koji ostaju za ceo život.
Pitanja glasi zašto je to tako? Da li zbog naših prevelikih očekivanja ili prosto
nešto što je lepo i dobro ne može dugo da traje?
Ja bih rekao da su u pitanju ipak naša očekivanja i strah od onog što nosi sutrašnji dan.
E pa mene je baš stigao taj dan, i to nakon tri meseca ispunjenog života plesom,
dobrim ljudima i pozitivnom atmosferom. Ne samo da sam ostao bez Nine (prve partnerke), već
sam narednih šest meseci igrao sam, od uloge ispomoći koju sam pružao na drugim tečajevima,
sada sam tu ispomoć tražio ja od drugih, naravno partnerki, i tako narednih šest meseci.
Nisam odustao, ni tada, a ni sada. Posle tečaja krenuo je i takmičarski deo, smenjivale su
se partnerke, treneri, koreografije, isuviše često, ali ja sam bio uporan i nastavljao,
nisam dozvolio da ono malo sreće i uživanja tek tako nestane. I pobeđivao sam sve,
sve povrede, loše ljude, i one koji su samo hteli da mi pokvare moje radosti i moje snove.
Danas, nakon toliko godina, opet ista priča, al nema rođaka, prijatelja, doktora ko to
zaustaviti može, ja nastavljam dalje, borba još traje, za poslednji izlazak na scenu, za poslednji osmeh koji dajem Vama, pre nego se reflektori ugase.
Tek je krenulo i ne sme da stane...poslednja rumba...za kraj...
i obavezno važi pravilo sve što je slatko to je i kratko.
Tako nekako je i sa tim plesom, prvi čas, muzika, dodir partnerke, ambijent, učinili su da se osećam potpuno ispunjeno i srećno, a taj osećaj nam zapravo daje snage da idemo dalje, tragajući za onim idealnim sitnicama koje smo spoznali i zbog kojih život zaista jeste lepši.
Kada se pronađete u nečemu što Vam prija težite da to nešto održite što je duže moguće, bez obzira na sve teškoće i probleme koji se u tom trenutku nameću.
Prva tri meseca plesnog života su možda i jedini period koji ću trajno pamtiti, baš kao i prvu godinu srednje škole ili prvu godinu fakulteta, kada sretnemo neka nova lica i neke nove ljude koji ostaju za ceo život.
Pitanja glasi zašto je to tako? Da li zbog naših prevelikih očekivanja ili prosto
nešto što je lepo i dobro ne može dugo da traje?
Ja bih rekao da su u pitanju ipak naša očekivanja i strah od onog što nosi sutrašnji dan.
E pa mene je baš stigao taj dan, i to nakon tri meseca ispunjenog života plesom,
dobrim ljudima i pozitivnom atmosferom. Ne samo da sam ostao bez Nine (prve partnerke), već
sam narednih šest meseci igrao sam, od uloge ispomoći koju sam pružao na drugim tečajevima,
sada sam tu ispomoć tražio ja od drugih, naravno partnerki, i tako narednih šest meseci.
Nisam odustao, ni tada, a ni sada. Posle tečaja krenuo je i takmičarski deo, smenjivale su
se partnerke, treneri, koreografije, isuviše često, ali ja sam bio uporan i nastavljao,
nisam dozvolio da ono malo sreće i uživanja tek tako nestane. I pobeđivao sam sve,
sve povrede, loše ljude, i one koji su samo hteli da mi pokvare moje radosti i moje snove.
Danas, nakon toliko godina, opet ista priča, al nema rođaka, prijatelja, doktora ko to
zaustaviti može, ja nastavljam dalje, borba još traje, za poslednji izlazak na scenu, za poslednji osmeh koji dajem Vama, pre nego se reflektori ugase.
Tek je krenulo i ne sme da stane...poslednja rumba...za kraj...
16/12/2011, 17:31
Nije tebi još vreme za povlačenje, dakle, nastavi ! Sigurna sam da možeš još mnogo da pružiš na plesnom podijumu.
16/12/2011, 17:36
Nije do mene...
16/12/2011, 17:37
Mislim da je biologija kriva za taj osecaj...
Ne volim da svodim pitanja emocija na proste bioloske zakonitosti,ali mislim da smo mi bica koja se lako navikavaju,i na dobro i na lose.
Jednostavno,mora tako,kako bi uoopste opstali.
Svaki je pocetak lep,on nosi izazove,promenu...a,onda,kada i taj pocetak postane svakodnevnica i poznata stvar,mi tragamo za novim izazovima i novim pocecima.
Tako je i u svakoj ljubavi,stoga i ne cudi sto ljudi uvek hoce ponovo da piju tu vodu,vodu sa izvoraprve ljubavi.
Ali,dodje vreme kada naucimo da ce posle svakog pocetka,ma kako sladak bio,nastupiti svakidasnjica.
To je momenat kada moramo biti toliko veliki da iz tog svakodnevnog,iskopamo sebi ono zrnce posebnog.
Ono koje ima tezinu i vrednost suvog zlata.
U plesu,to bi bila potreba da svaki,ali SVAKI ples otpocnemo i zavrsimo kao ceo jedan zivot.
U tenisu,Novaku je to bila potreba,iako je vec u vrhu,da svaki poen i svaku lopticu odigra kao jedan celovit zivot i da od toga napravi umetnost.
U ljubavi,to je potreba da svaki dan nacinimo festivalom sarma,osmeha i zaljubljenosti!
Tek tada postajemo umetnici te najvece umetnosti-zivota.
Tek onda kada pobedimo to prazno i puko ponavljanje u koje gotovo svaki zivot upadne.
Eto..nadam se da sam uspeo preneti moje vidjenje zivota,ljubavi,plesa i novih pocetaka ;-)
Pozdrav!
16/12/2011, 18:05
Hvala Stepski, ja tu vise nista ne bi diro, jer si pogodio tacno u metu...:)
16/12/2011, 18:27
Ako se sećamo lepih trenutaka oni ne traju kratko, traju čitav život.
16/12/2011, 18:41
@biljanak, jos uvek pokusavam da stvorim sto vise takvih momenata..
16/12/2011, 19:34
Ja sam sigurna da sve Prave Lepe stvari ne kraju kratko... samo prelaze iz jednog u drugo agregatno stanje i to je ono što ih čini večnim za nas!
16/12/2011, 22:33
Ne daj se, sve je to zivot :)
16/12/2011, 22:42
kraj čega?
ko da ćeš da mreš... ;)))
17/12/2011, 07:45
@persefona, recimo da je tako, samo treba da se naviknemo na to drugo agregatno stanje...
17/12/2011, 07:47
@Ancisal, setim se toga kad god prodjem tvojom ulicom :)
17/12/2011, 07:50
@suky, kazu plesa, al ja se ne dam...:)
27/12/2011, 00:13
"smenjivale su
se partnerke, treneri, koreografije, isuviše često, ali ja sam bio uporan i nastavljao,
nisam dozvolio da ono malo sreće i uživanja tek tako nestane. I pobeđivao sam sve,
sve povrede, loše ljude, i one koji su samo hteli da mi pokvare moje radosti i moje snove."
dragi kolega...tacno znam o cemu pises...prosla sam sve to...sada igram samo ponekad...ali..o tome nekom drugom prilikom...ispricacu ti tu pricu jednom...
27/12/2011, 11:20
@luna71, bice mi drago da je procitam..
27/12/2011, 18:12
hej, tek sada sam shvatila da si mi ti poslao danas onu prelepu pesmu...hahaha...jos uvek nisam zapamtila sve nikove, pomesam ko je ko...izvini, od skora sam ovde...
a ispricacu ti i svima ostalima svoju pricu...svoj put do zvezda, po trnju...ali ne zalim..svejedno je bilo predivno...
27/12/2011, 18:18
ma sve je ok, vazno je doci do zvezda, ovako ili onako, jer na kraju sve se zaboravlja, a ostaju samo secanja..