Da li ste se ponekad zapitali šta će reći drugi? Siguran sam da jeste, jer živimo u zemlji gde je bitno mišljenje familije, komšiluka, slučajnih prolaznika našeg života. Da tako je to kod nas, važno je šta je u modi, odnosno šta to rade oni "poznati": da li će Karleuša izaći na TV u bodiju, ili će možda Seka da obrije pola glave, pa onda i mi obični smrtnici možemo da sledimo njihov imidž, jer je to IN.
E pa tako je to nažalost i u ovoj plesnoj umetnosti, nažalost jer posebno muška populacija strepi od reakcije svojih prijatelja, koji nisu uspeli da stignu dalje od fudbalske utakmice, sportske kladionice i kafanskih priča koje kolko žena u životu overio, i to naravno uz ladno pivo, po mogućnosti LAV, jer bez lav piva na stolu ste kao bez Kralja na golu...samo što 90% Kraljeva je na kraju davalo autogolove, a i mnogi ih još uvek davaju.
Recimo da sam nešto slično i ja prošao (strepnje i strahovi), bar kad je u pitanju taj plesni početak. Uvek je postojala dilema šta će reći drugari, da li će biti prozivki, provokacija, odbacivanja ili možda čak fizičkih obračuna, samo su neka od pitanja koja su se meni vrzmala po glavi. Znam još iz osnovne škole da je pojam plesač značio gej, baletan i još mnogo teži i pogrdniji nazivi. Bilo je važnije biti član nekog školskog klana, u večernjim satima sedeti u školskom dvorištu i grickati semenke i praviti planove za noćnu štetu (guranje kontejnera na autoput = bolidi), od bavljenja sportom i ispunjavanja slobodnog vremena nekim drugim aktivnostima za svoju dušu i opuštanje.
Na svu sreću, moj plesni početak se vezuje za period srednje škole i u doba kada svi mi postajemo zreliji i sigurniji u svoje odluke i razmišljanja, doba kada ne gledamo šta kaže "gomila" već intuicija. Kada su saznali svi su manje više bili oduševljeni, a neki su krenuli moji koracima. Ipak plesni blam i dalje postoji, posebno kod malih plesača koje roditelji na neki način forsiraju da se bave ovom vrstom sportom, dok na drugoj strani trpe zadirkivanja školskih drugara.
Zato je potrebno ono naše JA, duboko skriveno i ne izazvano, pozitivna drskost, a pre svega da iskreno volimo to što radimo...follow your heart, without any doubts...





24/04/2011, 21:42
Obični smo ljudi i tudje mišljenje je obično važno, ali nije od presudnog značaja. Kada bismo se uvek osvrtali na tudje mišljenje ovaj svet, pa i mi sami, bio bi sasvim drugačiji.
24/04/2011, 21:46
Zavisi koliko je to misljenje iskreno i da li je uopste iskreno...
24/04/2011, 21:56
Baš zato i nije presudno!
25/04/2011, 02:33
Heh....
Moj pocetak plesa je bio bas da ne bih razmisljala sta ce drugi misliti.. I tada mi zaista nije ni bitno, ni kako izgledam, ni kako sam obucena, ni da li je to ikome stalo. Vazan mi je samo osecaj i ritam... Hvala Bogu pa i imam taj ventil.
Zanimljivo, iako je, po pravilu, najlaksi disko, meni lezi jive... I Becki.. Ko zna...
25/04/2011, 08:54
Sve zavisi od perioda kada si počinjala, tj od godina, iako smatram da momci više obraćaju pažnju na tzv blam.
Disko je po meni više autorski ples, možeš da ga igraš na svoj način...ali ipak rumba i engleski su plesovi za uživanje i relax...Ko zna...:)
26/04/2011, 18:06
Sta te briga sta ce reci drugi,samo sledi svoje srce i nastavi sa plesom.
Nikada ne razmisljam sta ce drugi reci,po principu psi laju na karavane a karavani prolaze...;)
26/04/2011, 18:26
Unajedina :)
03/07/2011, 13:57
Nema gejeva u plesu, jer je tu bitan kontakt sa osobom suprotnog pola...to mnogi mačo momci ne znaju, pa izbegavaju ples.